Površno o tragičnom

Ako smo u nedavnoj recenziji zbornika radova Prešućen zločin (Banja Luka, 2016), pisanoj za subotnji Magazin osječkog Glasa Slavonije, zamjerili našim novinarima istraživačima što nedostatno istražuju sve zločine (dakako, i sve zločince koji se vezuju uz te zločine), koji su tijekom 90-ih počinjeni na ovim prostorima, onda bismo, poslije čitanja knjige Ivice Đikića Beara, dokumentarni roman o genocidu u Srebrenici, mogli reći da nas taj tekst bitno demantira: dokumentarni roman Beara bavi se upravo sustavnim istraživanjem onoga što se sredinom srpnja 1995. dogodilo u Srebrenici – vojska Republike Srpske (i ne samo vojska) u nekoliko dana pobila je, iz prilično nejasnih motiva, više od osam tisuća Bošnjaka! I tom monstruoznom operacijom egzekucije nevinih ljudi rukovodio je, školski pedantno, i to još na svoj 56. rođendan, „nesretni“ kapetan bojnog broda i pukovnik Ljubiša Beara, koji na najgori mogući način želi dokazati, prije svih, još jednom zločincu od formata, generalu Ratku Mladiću, da je i on „pravi Srbin“, koji je spreman da čini sve, pa i one najgore zločine.

Naravno, sva ostala opća mjesta tog zločina ne treba posebno spominjati, jer nema nikoga ozbiljnijeg na ovim prostorima a da mu nije poznato da su se ti zločini odvijali pred očima zbunjena i neodlučna svijeta, krajnje inertnih nizozemskih vojnika, UNPROFOR-a, a svjetska javnost osim osude ništa nije učinila da pomogne tim nesretnim ljudima, koji su više od dvije godine živjeli u nemogućim uvjetima, u okruženju, bez dovoljno hrane, vode, na relativnom malom prostoru srpske vojne i paravojne snage „stjerale“ su više od pedeset tisuća ljudi (i onda se taj, kao i neki drugi, slični događaji u srpskoj kinematografiji sublimiraju u filmu kao što je to Lepa sela lepo gore, i onda naši kritičari još i pohvale „političku i umjetničku hrabrost“ redatelja što nas je suočio sa svim patnjama rata, ali pritom zaborave da su u tom ideološki krajnje problematičnom filmu Srbi ti koji su stjerani u tunel, a „balije/Turci“ bahate se izvan tunela, „sitnica“ koja pripada tzv. „umjetničkoj slobodi“, reći će naši kritičari, koji do takvih sitnica kada su u pitanju oni drugi ne drže previše), 11. srpnja 1995. Ratko Mladić konačno je „oslobodio“ Srebrenicu i krenuo u „oslobađanje“ i druge bošnjačke enklave na tom prostoru, Žepu, a da se riješi bilo kakve „pozadinske“ prijetnje, odlučio je da stanovit broj Bošnjaka jednostavno pobije.

I ova knjiga jest knjiga o tim monstruoznim ubojstvima, kao i o svim onim dilemama s kojim se tih dana suočavao Ljubiša Beara, a temeljna dilema svodila se na to kako u što kraćem vremenu ubiti što je moguće više ljudi.

Konačno rješenje

I nakon čitanja ovog „dokumentarnog romana“ i mi smo se suočili s mnogim dilemama: što je pisac, Đikić, zapravo, ovim romanom želio poručiti? Kad je riječ o Drugom svjetskom ratu i njemačkom „konačnom rješenju židovskog pitanja“, dobro je pogledati sjajan dokumentarni film o konferenciji u Wannseeu, koji na neponovljiv način demonstrira svu banalnost zla. U 20. stoljeću očigledno je najmanji problem bio ubiti čovjeka, kudikamo je veći problem bio što poslije, kako transportirati te nesretne ljude, kako osigurati svu logistiku, kako zamesti tragove, kako omogućiti da stroj za ubijanje bude što učinkovitiji. I u ovome romanu imamo opise tih detalja, i u Srebrenici ubojice su se, u određenom trenutku, umorile, pa su morale malo predahnuti, i ovdje se u pomoć morale zvati civilne službe (najbolji dio romana je, nema dvojbe, njegov Post scriptum, priča o nesretnom vozaču autobusa koji nije bio samo slučajni i nevini svjedok zla, već je samom logikom zla, silom, bio natjeran da i sam postane egzekutor mladića, zapravo dječaka kojeg je poznavao i za čiji se život pokuša zauzeti), pa nam u tom smislu ovaj dokumentarni roman i ne otkriva ništa što već prije sama čitanja nismo znali. Psihogram kapetana bojnog broda, pukovnika Beare također je posve neuvjerljiv, jer ne daje odgovore na neka bitna pitanja: kada je taj nesretni Ljubiša Beara, obiteljski podrijetlom iz Hrvatske, Dalmatinske zagore, daljnji rođak čuvenoga golmana Hajduka, Crvene zvezde i reprezentacije Jugoslavije, postao zločinac.

Neka su mjesta u romanu, u najmanju ruku, suspektna, jer ako je Beara 6. svibnja 1991, poslije demonstracije građana Splita, pred Komandom JNA, kada je tragično stradao vojnik Gešovski, inače Makedonac (i uopće nije tako slučajno što su taj dan upravo vojnici Makedonci čuvali Komandu, neka slična iskustva imali smo i mi u Osijeku) konačno shvatio da ovaj (hrvatski) narod više JNA ne doživljava svojom, pravo je pitanje kada je to Beara donio odluku da neki narodi u bivšoj državi nisu više i njegovi narodi. Tim više što i sam Đikić navodi neke njegove ranije vojne aktivnosti – njegovo zdušno ne samo sudjelovanje nego i konstruiranje antialbanske histerije u ondašnjoj vojsci! Za razliku od Đikića, mislim da Beara pripada autentičnim zločincima, koji bi to bili i bez obzira na „historijske okolnosti“. Baš kao što je to bio, primjerice, Maks Luburić.

Oni sami stvaraju povoljni ambijent. Nadalje, koliko je ondašnja vlast u Hrvatskoj bila organizirana, svjedoči i podatak da je Beara bez nekih većih problema u rekordno kratkom roku uhitio one za koje se sumnjalo da su sudjelovali u ubojstvu vojnika Gešovskog. Iako Đikić odlično detektira odnos bezbednjaka i ostalih vojnih struktura JNA, naravno u korist bezbednjaka (i sam sam se, potkraj 1991. u to uvjerio kada sam, zajedno s predstavnicima Europske zajednice, „Sladoledarima“, predstavnicima hrvatske vlasti: Andrija Hebrang, i hrvatske vojske: Karlo Gorinšek, pregovarao s generalom JNA Andrijom Rašetom u Osijeku, u namjeri da se uspostavi kakvo-takvo primirje, tzv. Božićni mir, ubrzo mi je postalo jasno da glavnu riječ vodi stanoviti major Kosanović, kosovac, a ne izgubljeni general, kojem se maksimum verbalne zloće svodio na to da me podsjeti kako mu je poznato da je moja majka Ana rođena u „ustaškom selu Saborskom“, koje su njegove snage te jeseni do temelja spalile, na što sam mu ja samo mogao reći da je on sretan jer je rođen u Lapcu ili Srbu, gdje osim „komunista, antifašista“ tijekom Drugoga svjetskog rata ništa nije raslo, ni danas nisam siguran koliko je taj um uopće mogao shvatiti moj ironični sarkazam), ali autor nam ostaje dužan i nekih „ozbiljnijih i dubljih“ zaključaka, kao što je to npr. uloga Tita, doživotnog predsjednika, maršala, vrhovnog zapovjednika u konstruiranju svih tih patoloških odnosa, kako unutar same vojske, tako i unutar jugoslavenskog društva. Jer ubijanje „neprijatelja“, a često su to uistinu bili nevini ljudi, žene, djeca, nemoćni, svećenici..., na ovim prostorima nije počelo u 90-im godinama prošloga stoljeća, ono je trajalo tijekom Drugoga svjetskog rata, ali ono je nastavljeno i poslije 1945, „crveni teror“ nažalost bio je dio svih naših novijih povijesti. I mnogi računi nikada nisu bili poravnani, pa se nekima učinilo da su 90-e pravo vrijeme da se dugovi podmire. Pa tako i sam Đikić citira Mladića, koji je „oslobođenje“ Srebrenice usporedio s bunom na dahije iz 1804. godine.

Obučeni za zločin

Zanimljivo je, i Mladić, i Beara, i velika većina drugih oficira bila je navodno odgajana u nekom drugom duhu, „nadnacionalnom“, ateističkom, budili su se i išli na spavanje s parolom „bratstvo i jedinstvo“, i što se to dogodilo: privid ili stvarnost!? U živom mi je sjećanju nesretni osječki profesor koji je građane Osijeka zvao da izađu pred tenkove JNA, jer ako su u tenkovima titoisti, oni će stati ispred građana, a ako nisu, onda...

Naravno, on je bio prvi koji nije želio testirati svoju glupu formulu, ali to samo dodatno pokazuje koliki je bio stupanj indoktrinacije tzv. „poštene inteligencije“, koja je mudro prešutjela sve te vojne aktivnosti i u onim mirnim vremenima. Naime, Đikić nam ostaje dužan još nekih odgovora, jer njega uopće ne zanima, primjerice, zašto Knin (i garnizon u tom dalmatinskom gradiću) dobiva 1988. specijalni status.

Ako tada naša hrvatska partijska elita nije imala, za razliku od slovenske, političke hrabrosti postaviti ta i neka druga pitanja (o predaji oružja Teritorijalnoj obrani poslije svibanjskih izbora 1990. nema smisla više pričati, a kada sam potkraj 90-ih bio jedan od onih u Hrvatskom saboru koji su zatražili formiranje saborskog povjerenstva kako bi se ispitale sve okolnosti toga čina, u nekim izdanjima EPH bio sam proglašen revizionistom i političarom koji dovodi u pitanje tek formirano opozicijsko jedinstvo), onda je krajnje vrijeme da se ta pitanja otvore sada i ovdje.

Jer, ako se to ne učini, onda ćemo opet morati slušati o tome kako su Beare i slični jako voljeli Split, kako su čak i u srpskoj vojsci govorili „splitskom čakavicom“ i slične patetične banalnosti, koje uistinu vrijeđaju zdravi razum, jer što bi to trebalo značiti, odnosno koliko taj podatak uopće korespondira s činjenicom da je riječ o čovjeku koji je autentični zločinac? I to školovani.

Nerazumijevanje konteksta

Nemam ništa protiv pometanja ispred vlastitog praga, konačno i prije mnogih onih koji su sada glasni u prisvajanju zasluga za promociju moralnog koncepta, koji traži od svih sudionika nužno suočavanja s vlastitim zlom, ne samo što sam o tome u ono (ne)vrijeme pisao, već sam i javnim djelovanjem svjedočio tu nužnost, jednako je tako važno dekonstruirati i sve one druge elemente, kontekst, politike, prošlost, jer ako to ne učinimo, ostat ćemo, baš kao i Đikić, na pola puta. I mnogi mudriji, i od Đikića i od moje malenkosti, nisu imali snage suočiti se sa svim detaljima: tako ni Wiesel nikada nije pisao o patnjama Palestinaca, dok su Saidu Palestinci ipak bili važniji od Židova.

To nikako ne znači da sumnjamo u njegovu iskrenu želju da demontira jednu od svojih opsesivnih tema, temu Srebrenice, ali onda se nikako ne smije (o)stati na pukoj površini teme, a ne zagrepsti dublje, i progovoriti o našoj jugoslavenskoj, socijalističkoj stvarnosti u cijeloj njezinoj kompleksnosti, jer nju nije moguće svesti samo na pozitivne elemente (modernizaciju, industrijalizaciju, mogućnost participacije i širih narodnih masa u procesima obrazovanja, zabave), a ne analizirati i one manje vidljive, od posvemašnje militarizacije društva („ništa nas ne smije iznenaditi“, „neprijatelj nikada ne spava“, „svi smo mi armija“), gdje su u tim naizgled nevinim društvenim igrama upravo spomenuti bezbednjaci igrali važnu i opasnu ulogu, koju smo (odveć) skupo platili u 90-im godinama.

Dok ne damo odgovore na sva ta i slična pitanja, i dalje ćemo se vrtjeti u krug, ili kao što autor kaže, na početku rata bio je vrlo mlad, pa je činio mnogo gluposti i ludosti, ali bojimo se da ga ni određena zrelost nije oslobodila loših izbora u životu: biti stariji još ne znači da smo postali pametni i da će nas sva glupost svijeta zaobilaziti u širokom luku.